Šta će izgradnja autoputa i mosta značiti za geomorfološku strukturu tog dragocjenog prirodnog bisera, znat će naši potomci.
Eh, kada upekne, kada plusevi prže asfalt, mogu samo zamisliti kakav je ugođaj tada stajati iznad vodopada Kravice, i posmatrati kako se tu, u Studencima, blizu Ljubuškog, rijeka tako mehkog i mirisnog imena, Trebižat, strmoglavljuje u veliko zelenkastomodro jezero, dok kapljice iz onih bučnih, moćnih slapova udaraju u lice.
No, i kada je decembarski dan, a cestom što vodi do same obale rijeke navukao se podeblji sloj leda, i iz okolnih brda dopire pomalo prijeteći i pomalo opijajući šum vjetra, pa kapi iznova udaraju u lice, osjećaj je opet jedinstven, nevjerovatan, veličanstven. Miluju vas Kravice. To je njihov pozdrav. Protrljate oči. Je li to fatamorgana? Kažu da mnogi isto pomisle pri prvom susretu s njima.
Jer, ako se vodopad (neki ga zovu Kravica, a ne Kravice) gleda s uzvišenja gdje se nalazi parking, napravljen zahvaljujući projektu neke od ranijih federalnih vlada, zbog hladnoće i temperaturnih inverzija, slapovi se i ne vide od ogromne količine pare koja se širi na sve strane, pa se na trenutak učini da je Trebižat na tom mjestu poput ogromnog diva iz bajke, koji je odlučio na trenutak pretvoriti se u čestice ništavila, i zavući u bocu. Prizor ravan čudu rađa svakojake asocijacije, ali stvarnost brzo razdrma čula: valja sići niz tu strminu, putem kojeg je, takođe u okviru projekta obnove federalnog prirodno-kulturnog naslijeđa, napravilo Federalno ministarstvo turizma i okoliša.
Dvije klupe i sto
Isti projekat je predvidio i dva mokra čvora: jedan je već gotovo završen u blizini parkinga, odakle je najljepši pogled na vodopad, a drugi se nalazi uz sami Trebižat, na kraju livade, koja, valjda zbog predrasuda kontinentalaca spram zime u mediteranskoj Hercegovini, a sada prekrivena potpuno snijegom, djeluje neobično. Čuli smo poslije da je ovdje planirana izgradnja amfiteatra. Sada je tu drveni sto i dvije drvene klupe. I one odmaraju pod bijelim ogrtačem.
Mokre čvorove je ovo zaštićeno područje moralo imati puno ranije. Ljeti se, uz obale Trebižata, okupi u isto vrijeme po pet hiljada kupača. Radovi su, tenderom, pripali čitlučkoj firmi "Domin", čiji vlasnik Mate Prskalo objašnjava predstavnicima Federalnog ministarstva turizma i okoliša, iz sektora za realizaciju projekata, zbog čega se otegao završetak ovog posla:
"Kada smo mislili da je sve riješeno, odjednom se ispostavilo da je zemljište preko kojeg bi, i to u njegovoj dubini, trebalo da prelaze kablovi od struje i cijevi od vode, privatno. Pred naše radnike su izašli neki i rekli da je takva situacija i, ako želimo nastaviti raditi, moramo to onda i platiti."
Prskalo pokazuje staklene flaše na blago povijenom terenu koji vodi prema jezeru. Flaše označavaju prostor kuda će mašine zaroviti zemlju. Državnu zemlju.
"Morali smo mijenjati prvobitni projekat", govori inž. Dario Kokor iz FM, a pomoćnik federalne ministrice turizma i okoliša Muriz Hadžić napominje da se radovi izvode na osnovu regulacionog plana opštine Ljubuški, s čijim načelnikom, ističe, Ministarstvo ima sjajnu saradnju.
Prskalo nastavlja: "Neke stvari zaista ne mogu shvatiti: pojedinci se bune što će proći nešto što nikome i ničemu ne smeta, što se neće ni vidjeti, a da bi sve bilo interesantnije, upravo njima koji su se pobunili ovi kablovi i ove cijevi su najpotrebniji. I eto apsurda: mi smo pored vode, i to kakve i kolike vode, a ne možemo dovesti vodu cijevima zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa."
Ljubuški, inače, provodi i projekat izgradnje septičke jame, zahvaljujući sredstvima njemačke Vlade, čime će cijela ova važna infrastrukturalna priča biti zaokružena.
U Prskalovoj firmi radi i Tešnjak Eniz Hajrić. Zatičemo ga na vrhu gornjeg mokrog čvora. Nije mu hladno. Nije mu ni dosadno. Ne žali se ni na šta. A što bi, pita, "danas je sreća imati posao". Zašto je sam?
"Dvojica smo, pripremamo objekat za završne radove, samo dok malo oljepota."
Nedostaje li mu Tešanj?
Vrti glavom tako da se može shvatiti i ovako i onako. Na kraju ipak kaže: "Gdje si, tu si, o ostalom ne razmišljam. Nema koristi..."
Uskoro nam zamače, ali uskoro ugledasmo i tog drugog radnika, Muju Salkića. I on nešto posprema i malo, malo, briše lice. Kapljice s vodopada, širokog 150 metara, dopiru svugdje. Inače, pored vodopada, osim nas, nikog više nema, pa ljepota Kravica za koje neki tvrde da su visoki 26 a neki 28 metara, djeluje još upečatljivija. Preko sedrenosnog sloja slapova, pragova, brzaca, ada, obrasla je trava, koja se povija u skladu s šumom drveća, ogoljelog, i namrčenog, sve dok ga sunce ne obasja.
Nekada, pa čak i u blizini vodopada, postojale su stupe, za valjanje sukna, kao i mlinovi. Na rijeci Mlade, koja s Tihaljinom i Trebižatom čini, kako eksperti kažu, vodotok "T-M-T", ima još jedan vodopad. Zbog Kravica, bh. Nijagarinih vodopada, Koćuša nije mnogima poznata. Jednako je i s vodopadom Bučine.
Prva kategorija, u svemu
Sedrena područja ovoga područja, zbog svojih specifičnih kaskada i intenzivnih sedrenih procesa, predstavljaju pravi fenomen, a još od 1954. godine spadaju u zaštićeno nacionalno bogatstvo, od 1990. – I kategorije. To je dio bh. krša, koji će, sve su prilike, zajedno s kršem Slovenije, Italije, Hrvatske, Slovenije, Srbije i Crne Gore, kao transnacionalni projekat, prvi u historiji, biti kandidovani pod imenom Dinarski krš za uvrštenje na zaštićenu listu UNESCO-a.
Sada se vrše pripreme, oko određivanja granica krša svake od pobrojanih zemalja, ali i za pravljenje selekcije. Konkurencija je velika, no, kada je u pitanju područje oko rijeke Trebižat, vjerujemo da dileme neće biti. Ovo je svjetski biser. Kao i sam Trebižat, koji izvire u Peć-Mlinima a, nakon što proteče dužinom od šezdesetak kilometara, u Strugama se ulijeva u Neretvu. Možda baš ovdje treba naglasiti da sedru tvore alge, mahovine i bakterije samo pod određenim uslovima, a jedan od njih je da rijeka bude kristalno čista. Sve dok je tako, vodopadi Kravice će postojati. U suprotnom, to je pravilo, sedra počinje nestajati. Može li čovjek učiniti i takav zločin? Nije da se neki nisu već potrudili i oko toga, ali da ne zagorčamo i sebi dan, o tome sada ni retka.
Nekako se samo po sebi nametnulo pitanje šta će biti s urađenim objektima kada radnici završe posao. Ko će brinuti o njima do proljeća? Ko će spriječiti lopove da odnesu vrata, česme, lavaboe? Ko će, dakle, upravljati Kravicama?
Hadžić kaže da će primopredaja urađenog biti u prvom dijelu januara, a kaže i to da se u tamošnjoj lokalnoj zajednici razmišlja o tome da se ovo područje preda na brigu komunalnih preduzeća. Neki su,opet, za koncesije, no, za sada je to priča u koju se, očito je, niko ne želi ozbiljnije upuštati.
No, druga jedna tema pomalo brine one koji vole Kravice, i koji im žele dugovječnost. Šta će sa ovom ljepotom biti kada proradi trasa autoputa, na kojoj bageri nisu prestajali brundati sve vrijeme dok smo mi tamo boravili. Nedaleko od vodopada predviđena je i izgradnja mosta, koji će spojiti dvije obale Trebižata, i koji će se taman ogledati u vodopadima, do kojeg će sigurno dopirati njegove čestice. Hoće li biti i obrnuto?
Neki stručnjaci su posljednjih godina upozoravali da će blizina autoputa biti fatalna za Kravice, no, niko se na to nije obazirao. Vrijeme je najbolji sudija, ali pomalo proročki zvuči ona predaja o tome kako je Trebižat dobio ime: prema riječima, treba bižat.
